Tahiti Citrus latifolia (Y. Tan.) Tan. Velkoplodý kyselý lajm
à gros voće, perse, zelena vapna, stranica, lipa persa, perzijski, perzijski lajm, sicilijanski, tahitijski, USDA Nº1, USDA Nº2, USDA-2, Venetico, Wilder, Wilder bez sjemena
Tahiti citrusi smatraju se križancem kisele limete i limuna / citrona. Prvi put ga je opisao 1943. dr. HJ Webber, koji ga je dobio na Havajima. Pretpostavio je i da je na mediteransko područje stigao iz Perzije (perzijski 'Persa limeta'). Ova sorta se danas ne uzgaja u nijednoj zemlji koja je izašla iz Perzije (Iran ...). Portugalski mornari donijeli su ga u Brazil, odakle je otišao u Australiju negdje oko 1824. Naziv - "Tahiti" - odabran je jer je doveden u Kaliforniju negdje oko 1850-1880 s otoka Tahitija u francuskoj Ployneziji.
Tahiti citrusi su mnogo ljepši od kisele limete, a zapadnoindijski“ su dostigli komercijalnu vrijednost tijekom Prvog svjetskog rata. Gotovo se ne može razlikovati od kultivara 'Bearss'.
Vrlo je živahno stablo ili grm s gustom krošnjom i ne prevelikim, djelomično nazubljenim tamnozelenim lišćem. Na granama ima i dosta trnja. Cvjetovi ovih stabala su prilično krupni, često 2,5 cm. Tahiti citrusi su osjetljivi na hladnoću kao i obični limuni, mogu ga oštetiti slabe mrazevi od -3 i -4 ° C i podložni su bolesti lisnih listova citrusa. Još jedna zanimljiva činjenica ove sorte je da je triploidna, što znači da je njen plod potpuno bez sjemena i da više podsjeća na male limune, a ne limete. Plod tahitit citrusa je mali ili srednji (4-7cm) i eliptičan. Ima tanku koru bogatu esencijalnim uljima, žutozelenu, kada dozrijeva tijekom zime. Celuloza je obično žuta, meka i vrlo sočna (55% sokova) i kisela (5-6% kiselina) s tipičnim okusom limete. Pulpa se obično dijeli na 10 do 11 segmenata i plod ne ostane dugo na stablu kad sazri. Stoga se bere kao zelen i ne sazrijeva na drvetu. Plod obično pukne na vrhu kad je izrazito zreo.
Ova je sorta pogodna za uzgoj u teglama. Iako njegov klon 'perzijski' nema vrhunsku aromu i okus Tahiti citrusa, u SAD-u se široko uzgaja zbog njegove malo hladnije otpornosti i tolerancije. Također je živahnija, pa su i listovi i peteljke veći. Tahiti citrusi također se široko uzgajaju u Meksiku, a glavno vrijeme berbe je od svibnja do rujna.
Ova sorta također dobija na popularnosti na istočnoj obali Australije. Najbolje podloge za ovaj kultivar su „Alemow“ ili Grubi limun, a Citrange u Meksiku i citrus aurantium u našem podneblju (citrus aurantium također nosi rizik od bolesti trsitesa). Tahiti citrusi došli su u našu regiju vjerojatno 1940. godine zajedno s pošiljkom tulipana iz Nizozemske. Gospodin Rudolf Rada, koji je radio u vrtnom centru u Roudná u Plzně, uzgajao ga je od tada, sve dok drugim ljudima diljem republike nije dao dovoljno reznica.
Klonovi bez virusa 'USD N ° 1' i 'USDA N ° 2' dolaze od Dr. Jamesa Childsa, USDA iz Orlanda na Floridi. Sorta 'Bearss' ponekad se naziva i klon Tahiti citrusa.
